Predgovor

"Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili."
(Kur'an, 38:29)

Udruštvima u kojima je izčezlo prakticiranje religije čest je slučaj da se istina posmatra kao laž, a nasuprot tome, ono što je lažno smatra se istinitim. Dok ohrabruju i promovišu pogrešan sistem koji Bog nije odobrio, ova društva počinju smatrati da je ispravno vjerovanje neadekvatneono ili čak nepoželjno. Brkanje perverznog s onim što je ispravno je češto u nereligioznim društvima; takvo stanje prožima njegovu cijelu strukturu.

Romantizam je jedna od tih neistina koja se pogrešno shvata "istinskom." U društvima gdje ljudi ne žive u skladu s ispravnom religijom, romantičnost se prikazuje kao povoljna osobina svojstvena suosjećajnim i dobrim ljudima. Međutim, kao što će i biti objašnjeno poukom ove knjige, prisvajanje sentimentalne čežnje je opasno. U biti, jedna od najštetnijih osobina romantizma koje se moramo čuvati, je to što "razum" suprotstavlja svojojoj filozofiji.

Svrha ove knjige je da, baveći se temom romantike, privuče pažnju na činjenicu da, iako naizgled bezopasna, ona predstavlja razmišljanje koje vodi do iznenađujućih opasnosti. Iako se romantika može učiniti kao sasvim običan pogled na stvari, ova će knjiga pokazati koliko ozbiljnu opasnost predstavlja, kako za društvo, tako i za pojedinca. I naravno, ova knjiga će pokazati način na koji se lako može izbjeći takva opasnost, a to je okretanje ka Kur'anu kao jedinoj uputi koju je Bog podario čovječanstvu. Obezbjedit ćemo brojne primjere da bismo ukazali na činjenicu da, kada čovjek poštuje Kur'an, ne može mu se dogoditi da zanemari razum slijedeći načela bazirana na emocijama.

Uvod

"I zavodi glasom svojim koga možeš i potjeraj na njih svoju konjicu i svoju pješadiju, i budi im ortak u imecima, i u djeci, i daji im obećanja – a šejtan ih samo obmanjuje."
(Kur'an, 17:64)

To je prikrivena opasnost koja odvlači ljude od religije, sprječava ih da se pokore Bogu kao svom jedinom Gospodaru, a na poslijetku donosi ljudima i brojne druge nevolje i nelagode. Ova seopasnost može uočiti u mnogo različitih područja našeg života: stisnute šake fašista, entuzijastična himna komunista ili u riječima pisma koje je pisao mladić iskazujući ljubav svojoj voljenoj. Sve ovo potiče od istog opasnog izvora.

Najalarmantniji aspekt ove opasnost jeste da ogromna većina ljudi ovo ne smatraju opasnošću uopšte, niti shvataju da je to ustvari stanje uma koje je potpuno suprotno religiji. Zapravo, mnogi to posmatraju, ne kao opasnu pogrešku već kao vrlinu koja zaslužuje da bude ohrabrena i nadaleko rasprostranjena.

Opasnost o kojoj govorimo je sentimentalizam koji navodi ljude da žive, ne u skladu sa svojim razumom, već u skladu sa svojim emocijama; to jeste, u skladu sa svojim prohtjevima, svojom sklonošću iskušenjima i svojom tvrdoglavošću.

Sentimentalizam je postao dio kulture neukosti čijem uticaju sada podliježu milioni ljudu širom svijeta. U stvari, to je jedno od oružja koje koristi šejtan (šejtan) da bi odvukao ljude od Božijeg puta, jer neko ko je pao u kandže sentimentalizma gubi sposobnost da koristi razum. A kada ne može koristiti razum onda ne može cijeniti činjenicu da ga je Bog stvorio, niti može prepoznati Njegove znakove i upute, te živjeti u skladu sa uzvišenim istinama religije. Ispravan život ovisi od toga koliko se čovjek koristi svojim razumom, jer Bog je objavo u svetoj knjizi, Kur'anu, "da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili." (Kur'an, 38:29)

Preciznije, ako već nije prijetnja, onda bolest sentimentalizma onemogućava čovjeku da razumije i iskusi religiju u pravom smislu. Šta više, ako već nije prijetnja, onda bolest sentimentalizma onemogućava čovjeka da okonča besmislene rasprave, bespotrebnu patnju, nasrtaje, nelagodu i okrutnost koju ljudi nanose jedni drugima na ovom svijetu.

Ova se knjiga bavi temom sentimentalizma razmatrajući nekoliko primjera ove neuke kulture, i u skoroj prošlosti a i u našm svakidašnjim životima. Niko se ne bi trebao smatrati bezbjednim od ove opasnosti, već naprotiv, svi bi trebali biti na oprezu od ove zamke u koju nas šejtan želi uhvatiti.

Ispravna i Neispravna Ljubav

"O vjernici, ako ste pošli da se na putu Mome borite i da naklonost Moju steknete, s Mojim i svojim neprijateljima ne prijateljujte i ljubav im ne poklanjajte – oni poriču Istinu koja vam dolazi…"
(Kur'an, 60:1)

Sentimentalizam, ili drugim riječima romantična čežnja prezentira se najčešće pod prividom "ljubavi". Na primjer, kako istražujemo u strancama koje slijede, romantični nacionalisti, tvrdeći da vole svoju državu, neprijateljski su nastrojeni ili čak agresivni prema drugim nacijama. Ili manifestacija istog kod mladića koji je zaljubljen u djevojku koja je postala jedini fokus njegova života: piše joj poeme govoreći: "volim te" i postaje opsjednut njome, pa čak i izvrši samoubistvo, te je, u stvari, "obožava"; to možemo uzeti kao pojam "ljubavi". Onda tu su i homoseksualci, oni koji čine ono što je Bog zabranio, te besramno i uporno praktikuju svoje preverzije; i oni tvrde da su pronašli "ljubav".

Što se tiče većine ljudi, oni smatraju da svaka emocija kojoj se pripisuje naziv "ljubav" je puna vrlina, čista, pa čak i sveta, i da su takvi primjeri romantične čežnje, koje smo prethodno spomenuli, potpuno prihvatljivi.

Ljubav je zaista predivna emocija koju je Bog dodjelio čovječanstvu, ali važno je razlikovati da li se radi o pravoj ljubavi li ne, te razmotriti kome je ona upućena i na kakvim je osjećajima zasnovana. Takvo istraživanje bi trebalo učiniti očitim razliku između sentimentalizma koji vodi u perverznu ljubav i prave ljubavi kao što nam je to Bog i objasnio u Kur'anu.

Ova pitanja ćemo razmatrati u ovoj knjizi. Ali prvo, u vidu osnovne informacije, dozvolite da definišemo značenje ljubavi koju pronalazimo u Kur'ranu. Prema Kur'anu, ljubav se pokazuje onima koji je zaslužuju. One koji to ne zaslužuju ne treba voljeti. Trebamo se čak emocionalno i distancirati od njih, ili im bar ne biti naklonjeni. Ali oni koji zaslužuju ljubav, zaslužuju je zbog svojih vrlina.

Jedino biće koje zaslužuje apsolutnu ljubav je Bog, koji nas je sve stvorio. Bog nas je stvorio, obezbjedio nam bezbroj blagoslova u kojima uživamo, pokazao nam put i obećao nam vječni raj. On nam pomaže pri svakoj poteškoći i milostivo uslišava sve naše molitve. On nas hrani sve dok se ne zasitimo, liječi nas kada smo bolesni i onda nam povraća naše raspoloženje. Dakle, onaj koji razumije misterije univerzuma voli Boga više od svega i voli onoga koga Bog voli, to jeste one požrtvovane pojedince koji se predaju Njegovoj volji.

S druge strane, oni prestupnici koji ustaju protiv Boga, njihova Gospodara, nisu vrijedni ljubavi. Gajiti ljubav prema takvim ljudima je ozbiljna greška, na koju Bog upozorava vjernike slijedećim riječima:

"O vjernici, ako ste pošli da se na putu Mome borite i da naklonost Moju steknete, s Mojim i svojim neprijateljima ne prijateljujte i ljubav im ne poklanjajte – oni poriču Istinu koja vam dolazi i izgone Poslanika i vas samo zato što u Allaha, Gospodara vašeg, vjerujete. Vi im krišom ljubav poklanjate, a Ja znam i ono što tajite i ono što javno činite. Onaj od vas koji to bude činio s Pravog puta je skrenuo." (Kur'an, 60:1)

Kao što se i navodi u predhodnom ajetu, vjernici ne smiju gajiti ljubav prema neposlušnicima. Bitna poenta ovog ajeta koju treba imati na umu je da iako vjernik ne osjeća ljubav prema nekome ko se protivi religiji, on će svejedno učitinti sve što je u njegovoj moći da takvoj osobi približi vjeru i prepuštanje Bogu. "Ne gajiti ljubav" prema takvoj osobi ne znači mrziti je niti ne željeti dobro za nju. Naprotiv, osoba koja vjeruje u Boga će objasniti značenje religije svakoj osobi koja traga za pravim putem i koja je spremna da prihvati uputu. Vjernik koji podsjeti takvu osobu na postojanje Dženneta (raja) i Džehenema (pakla), te ju upozori na smrt, Sudnji dan i vječni život poslije smrti, ispunit će svoju dužnost brižnosti i suosjećanja.

Šta više, čak i ako ta osoba ne prihvati vjeru, uprkos svim naporima, to ne spriječava muslimana da se prema njoj odnosi pravedno. Osim ako ne pokuša nauditi vjernicima ili izazvati sukobe i neslogu među ljudima, vjernik bi se svejedno trebao nastaviti ophoditi jednako tolerantno prema takvima jer Bog naređuje Svojim vjernicima:

"Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični – ali vam zabranjuje da prijateljujete sa onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi čine nepravdu." (Kur'an, 60:8-9)

U navedenim ajetima, kao i u onom citiranom prije ovih (Kur'an, 60:1), Bog, iz Svoje najveće mudrosti, nas uči nečemu što je jako bitno razumijeti. Ponašanje osobe ne smije biti vođeno emocijama jer nas one mogu odvesti do velike greške. Osoba se mora ponašati, ne u skladu sa svojim emocijama već u skladu sa svojim razumom, voljom i Božijim zapovjedima. Šta više, on mora uvježbati svoje emocije da zadovoljavaju njegov razum i volju.

Ovu potrebu možemo prepozbati u ponašanju svih koji su zapali u zamku sentimentalizma. Stotine miliona ljudi su orobljeni prohtjevima svojih srca, ambicija, strasti, mržnje i bjesa. Čine stvari neracionalno i pravdaju svoje postupke bespomoćnošću, tvrdeći na primjer. "Ne mogu si pomoći, jednostavno mi se to sviđa." ili "Ne mogu si pomoći. Želim to. Ćejf mi je." Ali činjenica da neko nešto "želi" ne znači da je to nešto za njega dobro i ispravno. Naše "unutrašnje ja" nas tada nagovara da postupamo pogrešno, jer nas šejtan potče da napravimo greške. Kada se neko ponaša suprotno Božijim odredbama i kaže "Ne mogu si pomoći. Želim to", njegovo unutrašnje ja se zapravo ponaša kao šejtanov instrument. U Kur'anu Bog o ovakvim ljudima kaže slijedeće:

"Jesi li vidio onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajući ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, ako neće Allah, na Pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite?" (Kur'an, 45:23)

Na narednim stranicama ćemo ispitati nekoliko primjera pretjerane romantičnosti kao vrste sentimentalizma. Raspravljat ćemo o vrstama opasnosti koje vrebaju ljude koji razmišljau ovako i objasniti kako se ovaj vid bolesti može liječiti.

Romantični Nacionalizam

Kad su nevjernici punili svoja srca fanatičnim žarom, fanatičnim žarom paganskim, Allah je spustio smirenost Svoju na Poslanika Svoga i na vjernike i obavezao ih da ispunjavaju ono zbog čega će postati pravi vjernici – a oni i jesu najpreči i najdostojniji za to – a Allah sve zna.
(Kur'an, 48:26)

Općenito, romantizam se definiše kao romantičnost ili pokret romantizma u devetnaestom stoljeću, ali osim tih oblika, raomantizam je također usko povezan sa pojedinim političkim osjećanjima. Glavni među njima je "romantični nacionalizam" koji se pojavio krajem devetnaestog stoljeća i u mnogome utjecao na svijet do sredine dvadesetog stoljeća.

Prvo mora se razjasniti da naša kritičnost nije protiv pripadnosti naciji samoj po sebi, već protiv "romantičnog nacionalizma". Postoji ogromna razlika između ova dva termina.

Fanatični žar

Nacionalizam, po najpoznatijoj definiciji, odnosi se na ljubav pojedinca prema svom narodu i svojoj državi. To je dobro i potpuno opravdano osjećanje. S obzirom da se ne protivi religiji, ne šteti čovječanstvu. Baš kao što je ljubav pojedinca prema njegovoj majci ili ocu opravdano osjećanje, tako je i ljubav prema naciji, koja ga je odnjegovala u svojoj kulturi i vjeri, opravdano osjećanje.

Nacionalistička osjećanja postaju neopravdana kada prerastu u iracionalna ili pretjerano strastvena. Ako osoba, iz ljubavi prema svojoj domovini, počne, bezrazložno da gaji neprijateljska osjećanja prema drugim nacijama, ili da gazi prava drugih nacija i naraoda zbog intersa njegova vlastitog na primjer, ako im otima zemlju ili prisvaja njihovu imovinu – prelazi granice opravdanog. Ili, kada dozvoli da njegova ljubav prema naciji preraste u oblik rasizma, to jeste, kada počne da tvrdi da je njegova nacija superiornija od druge, onda je on usvojio iracionalno gledište.

Bog nam skreće pažnju na iracionalni nacionaluzam u Kur'anu. Ono što je opisano u slijedećim ajetima kao "fanatični žar", osobina je društvava koja su se rastavila od religije.

Kad su nevjernici punili svoja srca fanatičnim žarom, fanatičnim žarom paganskim, Allah je spustio smirenost Svoju na Poslanika Svoga i na vjernike i obavezao ih da ispunjavaju ono zbog čega će postati pravi vjernici – a oni i jesu najpreči i najdostojniji za to – a Allah sve zna.  (Kur'an, 48:26)

Osim što prethodno citirani ajet govori o " fanatičnom žaru", također govori o prosvjetljenosti koju Bog daruje onima koji vjeruju u Njega. Ovakvo sučeljavanje ukazuje na činjenicu da osoba koja voli svoje sunarodnjake, svoj klan ili zajednicu, gaji mržnju ili agresivnost prema drugima kao proizvod te ljubavi, ima pogrešno ponašanje. Naprotiv, Bog želi da Njegovi robovi uživaju u miru, spokojstvu i sigurnosti; drugim riječima, dobro stanje duha je ono što Bog želi da Njegovi sljedbenici posjeduju.

"Fanatični žar" ne dozvoljava da takav poželjan uvjet postoji, već huška jednu grupu protiv druge, samo na osnovu različitog jezika, rase, plemena ili klana.

Bog je opisao ovaj "fanatični žar" još prije više od 1400 godina u Kur'anu, a i danas je moguće svjedočiti njegovim učincima u svakom dijelu svijeta. Postoje ljudi u Africi koji ubijaju ljude daveći ih samo zato što pripadaju drugom plemenu. U Evropi, fudbalski meč se pretvara u oružani sukob kada "huligani" skoro na smrt pretuku navijače oponentskog kluba, samo zato što pripadaju suprotnoj strain. U zapadnom svijetu postoje organizacije čija je jedina svrha da raspiruju mržnju protiv Afrikanaca, jevreja, muslimana i ostalih manjina, čak u takvoj mjeri da ih čine žrtvama terorističkih napada.

Uticaj "fanatičnog žara" ne prevladava samo među najnižom klasom, već također u najvišim ešalonima pojedinih društava. Postoje mnoge države koje iskorištavaju situaciju da i povodom najmanjeg spora oko granice, počine akte otvorene agresije. U cilju zadovoljavanja svojih ratnih tendencija, oni uvlače svoje države u ratove, tvrdoglavo istrajavajući u svojoj agresivnosti godinama, potapajući tako ne samo građane neprijateljske zemlje, već i vlasiti narod, u mizeriju. Vlasti koje donose takve odluke su pogođene onim što nazivamo "fanatični žar". Kao što je i objašnjeno u prethodno citiranom ajetu, "onaj ko ispuni svoje srce fanatičnim žarom" živi u neznanju.

Među tim neznalicama se također nalaze i oni koji su potaknuli dvije najveće nesreće dvadesetog stoljeća: Prvi i Drugi svjetski rat. rst and Second World Wars. Motivirani lažnim idealima kakvi su "Njemački heroizam", "Engleski ponos" i "Ruska hrabrost", podvrgli su svoje vlastite narode, kao i cijeli svijet, ogromnim patnjama, prolijevajući krv 65 miniona ljudi i ostavljajući desetine miliona osakaćenih, udovica i siročadi.

Glavni uzrok ovih nesreća bio je "fanatični žar". Sada to nazivamo "romantičnim nacionalizmom".

Nastanak Romantičnog Nacionalizma

Nacionalizam je ideja koja se raširila Europom u 18. Stoljeću. Prije toga ljudi su živjeli pod vlašću mnogih feudalnih gospodara. Onda su se ujedinili pod jednonacionalnu vlast koju predvodi centralna administracija. Europske zemlje kao što su Engleska i Francuska su bile među prvima koje su prihvatile pokret nacionalizma i postale jednonacionalne države. Do 19. stoljeća većina nacija u Europi postigla je nacionalno jedinstvo.

Samo dvije države nisu učestvovale u ovim događajima: Njemačka i Italija. U obje ove države moć kneževina ili malih država trajala je mnogo duže. Italija je postigla nacionalno jedinstvo tek 1870. godine, a Njemačka godinu kasnije, 1871. godine. Drugim riječima, obje ove države su kasnije usvojile implementaciju ideje nacionalizma u odnosu na ostale europske države.

Međutim, ova specifična situacija uzrokovala je razvoj mnogo radikalnijeg oblika nacionalizma u ove dvije države nego je to bio slučaj u ostalum državama Europe. Prema raširenom mišljenju sociologa, razlog za nastanak i dosezanje moći ekstremnih oblika nacionalizma u ove dvije države, nacizma i fašizma, bilo je širenje fanatičnih osjećaja tokom kasnog formiranja nacionalnog jedinstva.

U te dvije države, a posebno u Njemačkoj, oni koji su promovirali ideju fanatičnog nacionalizma bili su poznati kao "romantični nacionalisti". Osnovne karakteristike koje opisuju romantične nacionaliste su njihove eskalacije emocija na uštrb razuma, njihovo uvjerenje da je njihova nacija obdarena mističnim i misterioznim "duhom", te da taj duh čini njihovu naciju superiornijom od ostalih. Pred kraj 19. stoljeća romantični nacionalizam je bio pod utjecajem rasističkih teorija koje su tada bile široko prihvaćene i koje su dalje vodile ka tvrdnji da su Europske rase superiornije od drugih rasa svijeta i samim time stiču pravo da vladaju njima.

Romantični nacionalizam se širio brzo, opet, najbrže u Njemačkoj, tokom prve dvije dekade 19. stoljeća. Pisci kao što su Paul Lagarde i Julius Langbehn podržavali su ideju neke vrste hijerarhijskog svjetskog poretka u kojem su Njemci bili upravnljači. Oni su tvrdili da se to može postići zahvaljujući prirodnoj superiornosti "njemačkog duha" i "njemačke krvi", te da se konačno, Njemci moraju okrenuti od monoteističkih religija kao što je kršćanstvo i fokusirati se na svoju pagansku prošlost.

Porast mističnih (okultnih) društava u Njemačkoj odigrao je bitnu ulogu u širenju romantičnog nacionalizma u ovom periodu. Svjetonazor koji su propagirala ova društva sastojao se od nekoliko plitkih ideja poput ovih: ljudska bića mogu postići istinu, ne svojim razumom nego svojim osjećanjima i intuicijom; svaka država posjeduje nacionalni "duh"; Njemački nacionalni "duh" je paganski duh. Ova su društva pirpremila teren za uspon Hitlera i nacizma. Engleski historičar Michael Howard zapisuje da "uspon pan-njemačkog nacionalnog pokreta koji je vukao duhovnu snagu iz okultnog i njegove ideologije, od erotskih filozofija do tajnih društava… formirao je… ekstremnu rasisitičku dokrinu tokom 1920-tih godina, koja je iznjedrila Nacionalni socijalizam."1

The gravest example of "romantic nationalism" in the twentieth century was Hitler's Germany. This racist nationalism developed entirely through the influence of romantic idealism, and the oppression and misery to which it gave rise constitute a black stain on the history of the world.

Zaista, jedini doprinos romantičnog nacionalizma čovječanstvu ogleda se u pripremanju terena za nacizam, jednog od najbrutalnijih i najkrvavijih režima u historiji.

Šizofrenija Romantičnog Nacionalizma

Iz raloga što su romantični nacionalisti vjerovali da će kroz "osjećanja i intuiciju," a ne kroz razum, pronaći istinu, počeli su usvajati najkonfuzniji svjetonazor, onaj koji se ogledao u njihovom jadnom duhovnom stanju. Američki profesor historije, Gerhard Rempel, u svom članku nazvanom "Reforma, oslobođenje i romantičnost u Pruskoj", opisuje duhovno stanje romantičnih nacionalista slijedećim riječima:

Romantičari žele pobjeći u maštu, sentimentalizam i alegoriju. Duhovno se poigravaju smrću, gnijezdeći se u tmurnim, tamnim i mračnim odajama noći. Novalis (pionir ranog njemačkog romantizma) kaže: "život je oboljenje duha." Ono s čime se ovdje susrećemo je početak bezbožničkog pesimizma… romantizam otkriva dublje neracionalne sile ljudskoga duha… Novalis je vjerovao da svi svjetovi i godine mogu biti ujedinjeni magijom imaginacije… kroz partiotsku literaturu rat za oslobađanje ovog "plesa duše" doseže do šiokih masa naroda.

In Nazi Germany, the masses were entranced under the influence of grandiose emotionalism, and they were easily deceived into acquiescing to the inhuman motivations of Nazism.

Njemački romantisti su razvili kult estetike koji je promptno odbacivao razum i pokušaje razumijevanja jedinstva i neposrednosti. U ovoj teoriji poema je predstavljala apsolutnu stvarnost.2

Temelji romantičnog nacionalizma su ležali na "osjećaju." Ova izmišljena ideologija proizvela je pojedince koji su bili odsječeni od stvarnosti i izgubljeni u pometnji vlastith umova. Romantizam, orobljavajući ljude njihovim osjećajima, ¸ih vodi do gubitka veze sa stvarnošću i u tom se smislu može usporediti sa šizofrenijom (oni koji pate od šizofrenije potpuno su odvojeni od realnosti i žive u svijetovima koje je stvorila njihova vlastita mašta.)

Above: A propaganda poster from the Nazi era symbolising romantic nationalism, and extolling the German race and people with heightened sentimentality.

Ovaj vid oboljenja šizofrenije obezbjeđuje dirljivu analogiju duhovnih uvjeta za romantični nacionalizam, koja se zasniva na brojnim pogrešnim idejama, među kojima su glavne ideje "krvi" i "očevine," koju potom ideologiziraju i pretvaraju u opsesiju koju treba slijepo slijediti. U Njemačkoj, početkom dvadesetog stoljeća, ideja "Blut and Boden" ("Krvi i očevine") stekla je zamah. Prema ovom pokretu, njemačka krv i njemačka očevina bile su svete, a one manjine u državi koje nisu pripadale njemačkoj rasi, posmatrane su kao tvari koje zagađuju njemačku krv i prljaju njemačku očevinu. Struje ovakvih misli imale su ogroman utjecaj na nacističku ideologiju, koja je prolijevanje krvi posmatrala kao dio svetog rata. U toku neuspješnog državnog udara 1923. Godine, Hitler je uzeo zastavu partije umrljane nacističkom krvlju i doslovno ju pretvorio u idol koji se obožavao. Ova zastava postala je poznata kao "Blutfahne" (Krvava zastava). Sačuvana je u izvornom obliku i postala najsvetiji simbol na svakom nacističkom skupu. Druge, nove zastave su bile doticane njome, kako bi se i na njih prenijelo nešto njene "svetosti."3

Krvoproliće U Romantičnom Nacionalizmu

Vrsta stava u okviru kojeg se krv i krvoproliće smatraju svetim uzrokovala je najkrvavije konflikte u ljudskoj historiji. Prvi i Drugi svjetski ratovi nisu bili ništa drugo do sukobi romantičnih nacionalista. Struja romantičnog nacionalizma bila je najjasnije vidljiva u Njemačkoj, ali također je imala uticaja u tom periodu i u Engleskom, Francuskom i Ruskom društvu, i također bila uzrokom ulaska tih zemalja u rat. Zapalila je one probleme koji su inače mogli biti riješeni diplomatskim putem i, u konačnici, izazvala po svijetu masakre miliona ljudi.

Kako bi se razumio ishod romantičnog nacionalizma, korisno je izučiti razvoj Prvog svjetskog rata. Iako su mnoge države učestvovale u tom ratu, samo je nekoliko njih igralo ključnu ulogu. Na jednoj strani su bile Engleska, Francuska i Rusija; na drugoj, Njemačka i Austro-Ugarsko carstvo. Na samom početku rata, svi su generali dijelili istu strategiju: kroz jak napad, neprijateljske linije se mogu razbiti i pobjediti tako da se za nekoliko sedmica, ostvari pobjeda. Međutim, rat nije donio pobjedu nikome.

Under the influence of romantic nationalism, people were provoked into world wars, whose only outcome was bloodshed, misery and tears. In the aftermath of those wars, millions were dead, widowed, orphaned, and thousands of cities ruined.

1914. godine, Njemačka je najednom napala Francusku i Belgiju. Nakon početne prednosti, snage su bile usmjerene ka borbi, prve linije napada su povučene, i skoro tri i po godine nije bilo osvajanja teritorija. Svaka je strana neprestano napadala drugu u nadi da će probiti protivnički front, ali je situacija ostala nepromijenjena. U slavnoj bitci kod Verduna, koju su započeli Njemci, ukupno 315,000 Francuskih i 280,000 Njemačkih vojnika je poginulo a linija razgraničenja je pomjerena samo nekoliko kilometara. Nekoliko mjeseci kasnije, Englezi i Francuzi su pokrenuli protunapad bitkom kod Somma i ishod tog krvavog poduhvata bilo je , 600,000 Njemačkih, više od 400,000 Engleskih i oko 200,000 Francuskih poginulih vojnika. Bez obzira na to, njemački front pomjeren je natrag samo 11 kilometara. Entuzijastični zbog romantičnih marševa i uz motivirajuću poeziju koja veliča "Njemački duh," "Englesku čast"i "Francusku hrabrost," vojne strategije i taktike konačno su počele praviti neoprezne poteze, uzrokujući pokolje vlastitog naroda. Većina vojnika koji su preživjeli tri i po godine u blatnjavim tranšeama, onemogućeni čak i da promole glavu zbog konstantnog bombardovanja, patili su također i od psiholoških posljedica iskustava kroz koja su prošli.

In the wars which resulted from the emergence of romantic nationalism, the value of human life was nearly completely forgotten. Excited by such sentimental ideas as the "German spirit," "English honour" and "French valour," praised in romantic marching songs and poems, leaders made irrational decisions, sending their own people to slaughter.

Grozan primjer besmislenog krvoprolića uzrokovanog romantičnim nacionalizmom u Prvom svjetskom ratu bio je i napad na Njemačke linije predvođen francuskim generalom Robertom Nivelle-om u aprilu 1917. Nivelle je obećao prije bitke da će "u roku od dva dana probiti njemačke linije i u roku od dvije sedmice izvojevati pobjedu." Iako je njemačka armija bila bolje pozicionirana, fransuska armija je nastojala ispuniti ovo nerazumno obećanje, te ih je 16. aprila napala. Napad za koji su se nadali da će završiti za dva dana trajao je duže od mjesec i pol, bez rezultata, osim smrti stotina hiljada vojnika, a konačno i pobune u francuskoj armiji.

A mentality of bloodlust came into being in World War II. Because of the psychopathic passion of romantics like Hitler, Mussolini and Stalin, a total of fifty-five million people perished. These were the heartless protagonists of the Second World War, whose quest for utopian ideals led the whole world into oppression, cruelty and corruption.

Isti krvoželjni mentalitet došao je do izražaja i u Drugom svjetskom ratu ali ovaj put sa još većim žrtvama. Ukupno 55 miliona ljudi je umrlo kao rezultat uobražene ambicije psihopatskih romantičara kakvi su bili Hitler, Mussolini i Staljin.

Romantizam nije igrao glavnu ulogu samo u globalnim konfliktima; on je također i korijen ratova i agresija između različitih država, plemena i organizacija. Bez jasnog razumijevanja faktora situacije u kojoj su živjeli, milioni ljudi pod uticajem emotivnih slogana i bajki o heroizmu, usmjeravani su pjesmama i poemama da uzmu oružje i prosipaju ne samo vlastitu , već i krv onih koji su smatrani neprijateljima, gurajući tako svijet u konfuziju i razdor.

In the four corners of the world, people incited to savagery and violence by romanticism can subject others to unimaginable tortures, and commit various kinds of inhuman acts against them.

Na početku ove knjige, istakli smo da je sentimentalnost oružje kojim se koristi Šejtan da odvrati čovječanstvo sa Božijeg puta i da ga odvede u očaj. Ova zamka koju Šejtan postavlja čovječanstvu je jasno vidljiva u romantičnom nacionalizmu. U Kur'anu Bog govori kako Šejtan pokorava one koji mu padnu pod utjecaj državničkom teroru, zabuni i neprijateljstvu:

"Odlazi!" – reče On. "Onima koji se za tobom budu poveli i tebi – kazna džehennemska biće vam puna kazna. I zavodi glasom svojim koga možeš i potjeraj na njih svoju konjicu i svoju pješadiju, i budi im ortak u imecima, i u djeci, i daji im obećanja – a šejtan ih samo obmanjuje"  (Kur'an, 17:63-64)

Navedeni ajet govori o tome kako Šejtan, korišteći one pojedince koje kontroliše, želi "zavesti sve one koje bude mognao svojim glasom" i "potjerati na njih svoju konjicu i pješadiju" – sredstva koja su nastala iz romantičnog nacionalizma.

Darvinizam: Intelektualna Baza Romantičnog Nacionalizma

Charles Darwin's theory brought misery upon misery to the world.

Romantični nacionalisti su pribjegli i filozofskim i takozvanim naučnim otkrićima kako bi opravdali svoje sklonosti ka krvoprolićima. Baza ovih otkrovljenja je svakako Darvinova teorija evolucije.

Darvin, engleski biolog, napisao je knjigu pod nazivom Porijeklo vrsta koja je objavljna 1859. godine. U ovoj knjizi on obrazlaže da se u prirodi odvija nemilosrdna borba, te da u skladu s tim da li je ili nije osvojilo prednost u borbi, živo biće se razvija i na taj način nastaju nove vrste. Drugim riječima, prema Darvinu ključ razvoja u prirodi je konflikt. U drugoj knjizi Porijeklo čovjeka, objavljneoj 1871. godine, Darvin razvija svoje ideje još vještije i nalaže, šta više, da su neke ljudske rase naprednije od drugih, time polažući temelje naučnom rasizmu. Darvin je posmatrao evropsku bijelu rasu kao "naprednu rasu" i smatrao je afrikance, azijatu, pa čak Turke "primitivnim i polovično majmunolikim."

Širenjem Darvinove teorije, rasizam i militantnost brzo dobivaju podršku do te mjere da ih se počinje smatrati "naučnim činjenicama."

Veza između darvinizma i romantičnog nacionalizma bi dakle trebala biti jasna: romantični nacionalisti su zasnovali svoju žudnju za konfliktom i svoju opsesiju superiornošću njihove rase nad drugima, na darvinizmu.

Uočljive su katastrofalne posljedice darvinizma na ekstremna krvoprolića koja su se dogodila tokom Prvog svjetskog rata. Baz okljevanja, njemački, francuski, engleski i austrijski generali su slali stotine hiljada vojnika u smrt, bez razloga. Pridržavali su se Darvinova slogana da se "živa biaća razvijaju kroz konflikte i da rase kroz ratove postižu prestiž." U skladu sa ovom floskulom oni su naređivali borbe.

Na primjer, vezu između rata i zakona prirodnog konflikta održavao je Friedrich von Bernhardi, general iz Prvog svjetskog rata. Izjavio je da je "rat bio biološka potreba, da je bio neophodan u svrhu borbe za prirodne elemente, kako on daje biološki opravdanu odluku, jer takva osluka laži u veoma prirodnim stvarima."4

Komandant Austro-Ugarsog carstva, general Franz Baron Conrad von Hoetzendorff, napisao je u svojim memoarima nakon rata:

Since the time of Darwin, racist attacks and related violence have increased. Today, we continue to find such twisted ideas in organisations such as the Neo- Nazis and the Ku Klux Klan, which target blacks and people of other races. It must not be forgotten, that the responsibility for all of these inhuman tendencies arises first and foremost from Social Darwinism.

Filantropske religije, moralna učenja i filozofske doktrine mogu sigurno ponekad poslužiti da oslabe ljudsku borbu za preživljavanje u sirovom obliku, ali neće nikada uspjeti da ih uklone kao pokretačke sile svijeta… u skladu s ovim velikim principima katastrofe svijetskih ratova su nastale kao rezultat motivacionih sila u životima država i ljudi, kao grom koji se mora po svojoj prirodi isprazniti.5

Savjetnik njemačkog kancelara Theobald von Bethmann-Hollweg i njegov lični prijatelj Kurt Riezler napisao je 1914. Godine:

Vječno i apsolutno neprijateljstvo i fundamantatalna inherentnost u vezama ljudi; i neprijateljstvo koje možemo uočiti posvuda… to nije rezultat perverzije ljudske prirode već bit svijeta i izvor samog života.6

Another book by Gasman, seen above, treats the growth of Social Darwinism in Germany in more detail.

Ernst Haeckel: Germany's foremost proponent of Social Darwinism.

Romantičnost ohrabruje strastvenu vezu među onima istog ranka, ali inicira ljutnju i mržnju prema onim drugima. Ovo je duh koji je u skladu sa Darvinovim konceptom "borbe za preživljavanje rasa." Kada se primjeni u društvenim naukama, Darvinoj teoriji se daje ime "socijal-darvinizam" i ogroman je izvor opravdanja za romantični nacionalizam i rasizam. Američki pisac Janet Biehl, u svom članku naslovljenom "Reciklaža i modernizacija fašizma u njemačkoj ultra desnici," ima slijedeće da kaže na ovu temu:

Social-darvinizam ima duboke korijene u njemačkoj ultra desnici… kao i anglo-američki social darvinizamism, njemački social-darvinizam projektuje ljdske, društvene institute na neljudski svijet kao "prirodne zakone" i onda priziva te "zakone" da opravda uređenje ljudskog društva kao "prirodno." Također primjenjuje maksimu "preživljavanje najsposobnijih" na društvo. Ali dok je anglo-američki social-darvinizam prihvatio termin najsposobnijeg u smislu "krvave borbe zubima i kandžama" u kapitalističkoj džungli, njemački social-darvinizam je svesrdno prihvatio termin "nasposobniji" u smislu rase. Ipak, "najsposobnija" rasa ne samo da želi već i treba da preživi, anulirajući sve svoje konkurente u "borbi za opstanak." 7

U Njemačkoj najznačajniji predstavnik social-darvinizma bio je biolog Ernst Haeckel (1834-1919). On je doprinio darvinizmu propagirajući teoriju sumiranu u "Ontogenezi rekapitulacije filogenije," po kojoj sisari repliciraju proces evolucije u svom embrionskom razvoju. (Godinama kasnije ustanovljeno je da je ova teorija bila neosnovana i kako je Haeckel čak i falsifikovao svoje kartone i dijagrame.)

Haeckel je osnovao "Ligu Monista," asocijaciju čiji je cilj propagiranje ateizma i koja je istovremeno postala centar rasizma i romantičnog nacionalizma. 1920-tih nacistički pokret, koji je tada bio u razvoju pod vodstvom Hitlera, bio je pod uticajem ideja Haeckela i "Monističke lige." Historičar Daniel Gasman, pišući o ovom razvoju u The Scientific Origins of National Socialism: Social Darvinism in Ernst Haeckel and the German Monist League (Naučno porijeklo socijalizma: social-darvinizam kod Ernesta Haeckela i Njemačke monističke lige"), rekao je slijedeće:

...[R]asno inspirisan social-darvinizam u Njemačkoj… duguje se skoro potpuno Haeckelu zbog njegovih djela… njegove ideje poslužile su da se ujedine u potpunu ideologuju trendovi rasizma, imperailzma, romantizma, anti-Semitizma i nacionalizma… Haeckel je onaj koji je dao težinu nauci u prilog onome što su u biti Volkismove iradcionalne i mistične ideje.8

Gasman je također napisao:

Može se reći da ako je darvinizam u Engleskoj bio produžetak laissez faire individualizma projektovanog sa društvenog na prirodni svijet, [u Njemačkoj je bio] projekcija Njemačkog romantizma i filozofskog idealizma… forma u kojoj su social darvinizam preuzeli u Njemačkoj bila je prava pseudo-naučna religija obožavanja prirodno-mističnog u kombinaciji sa pokretom rasizma.9

U istom smislu, pisao je i Janet Biehl slijedeće: "Haeckel je također bio vjernik mističnog rasizma i nacionalizma, tako da je social-darvinizam od početka bio politički konept koji je ponudio romantični rasizam i nacionalizam na pseudo-biologijskoj bazi." 10

Zaključak

Sve o čemu smo raspravljali pokazuje još jednom da je romantizam psihološka dispozicija i svjetonazor koji je nespojiv i potpuno izvan granica religije. Ovo je takoeđer jasno i u smislu da, darvinizam koji je bio skoro sinonim za ateizam još od njegova nastanka, zapravo isprepleten romantizmom.

Veza romantičnog nacionalizma sa darvinizmom i njegovom ulogom u usponu nacističkog pokreta, otkriva nam još jednu bitnu činjenicu: romantizam ima jako opasno dejstvo, kako na pojedinca, tako i na društva. Oni koji mu se prepuste mogu lako biti obmanuti i početi razmišljati potpuno suprotno inteligenciji, zdravom razumu i savjesti. Može ih se navesti da vjeruju, na primjer, da je njihova rasa superiornija od drugih, da imaju prava započeti rat, napadati i okupirati veći dio svijeta, te da legitimno mogu istrijebljivati i orobljavati druge nacije.

Nacistička Njemmačka je bila prvi historijski primjer koji je demonstrirao destruktivnost i okrutnost romantičnog nacionalizma. Kada su Nacisti došli na vlast 1933. godine, Hitler i njegovi generali poduzeli su kampanju da "uliju romantična osjećanja," i za kratko vrijeme, njemačko društvo je usvojilo besmislene tvrdnje o romantičnom nacionalizmu. Krajem 1930-tih ogromna većina Njemaca povjerovali su da će "Njemačko carstvo" (Treći rajh) biti osnovano i da će vladati cijelim svijetom, te da će trajati hiljadu godina. Kako bi ostvarili sudbinu koju su osmislili, vjerovali su da njemačku rasu treba očisiti kroz eliminaciju svih manjina u državi. Također su vjerovali da je Hitler nedodirljiv i nepobjediv "lider" (Führer) koji posjeduje nadnaravne moći i koji će ih odvesti do sigurne pobjede. Suznih očiju su slušali Hitlerove bjesne, huškačke, paranoične i diskriminirajuće govore, mase su bile začarane i izgubile su dodir sa stvarnošću.

The need was felt for distinct symbols to stir up romantic nationalist sentiments in the people; such as, the "German army," "German people," the "German flag," "German blood," etc...

Slavni nacistički Nimberški skupovi su bili očita manifestacija "romantičnog ispiranja mozga". Američki istraživači Michael Baigent, Richard Leigh i Henry Lincoln opisuju ove skupove slijedećim riječima:

Popularni Nimberški skupovi nisu bili politički skupovi one vrste koji se događaju danas na zapadu već vješte, scenske predstave kakve su se na primjer održavale na Grčkim religijoznim festivalima. Sve - boje uniformi i zastava, pozicije gledalaca, trenutak početka noći, upotreba reflektora i drugog osvjetljenja, osjećaj za pravi trenutak - je bilo precizno izračunato. Isječci iz filomova prikazuju ljude koji se truju pjevajući mantru "Sieg Heil!" padaju u trans i klanjaju se Führeru kao da je božanstvo. Na licima u masi je otisnto bezumno blaženstvo… to nije stvar ubjedljive retorike. Zapravo, Hitlerova retorika je prilično neubjedljiva. Najčešće je bila banalna, djetinjasta, repetativna i bez dodira sa temom. Ali njegov je izražaj imao otrovnu energiju, ritmičan tempo i bio je hipnotičan poput udaranja bunja; a ovo u kombinaciji sa infektivnim emocijama mase, koje su slijedile hiljade ljudi strpanih u jedan skučen prostor… proizvodi masovnu histeriju… ono što se moglo vidjeti na Hitlerovim skupovima je "izmjena svijesti" poput one koju psiholozi povezuju sa mističnim iskustvima.11

Preciznije, Nacistički skupovi su bile sesije masovne hipnoze, koja je potpuno oduzimala ljudima mogućnost da koriste razum. Izazivajući Drugi svjetski rat, ova romantična histerija je svijet stajala 55 miliona ljudskih života.

Nacizam je tek jedan primjer destruktivnih posljedica romantizma. Iz razloga što romantizam lišava ljude njihova razuma i stavlja ih pod kontrolu njihovih emocija, može ih navesti na svakojake preverzije. Iz tog razloga, lahko je manipulisati romantičnom osobom. Pod određenim uvjetima, i za vrlo kratko vrijeme, ta osoba može postati žestoki rastit ili fašist. S druge strane, ona može postati i komunistički militant, napadati nevine ljude dok pjevuši Lenjinove marševe, ili čak izgubiti pojam u tolikoj mjeri da se spali za ono što on smatra opravdanim razlogom. Moguće je da romantična osoba bude okrutna i gruba u jednom momentu, a već u slijedećem da emotivno jeca. Nema granica ludila koje se može izazvati kada jednom stavimo razum van funkcije, te osoba postane talac emocija - bolje rečeno, bezumnih strasti koje Šejtan u njemu izaziva.

People were captivated by emotionalism inspired by Satan. Spellbound, they listened to Hitler, and even applauded his inhuman deeds. The romanticism, which had reached such a degree of insanity, was also taught to children who were, in turn, diverted into the path of perversity.

Bilješke

1.Michael Howard, The Occult Conspiracy: The Secret History of Mystics, Templars, Masons and Occult Societies, 1.b., London: Rider, 1989, s. 106

2.Gerhard Rempel, "Reform, Liberation And Romanticism In Prussia", http://mars.wnec.edu/ ~grempel/ courses/germany/lectures/07reform.html

3.Michael Baigent, Richard Leigh, Henry Lincoln. The Messianic Legacy. London: Corgi Books, 1991. s. 199

4.Anthony Smith, ‹nsan, Yap›s› ve Yaflam›, Remzi Kitapevi, ‹stanbul, 1979, s. 33

5.Hoetzendorff, Aus Meiner Dienstzeit, IV, pp. 128-129; cited in James Joll, Europe Since 1870: An International History, Penguin Books, Middlesex, 1990, s. 164.

6.James Joll, Europe Since 1870: An International History, Penguin Books, Middlesex, 1990, s. 164

7.Janet Biehl and Peter Staudenmaier, "'Ecology' and the Modernization of Fascism in the German Ultra-right", Ecofascism: Lessons from the German Experience, AK Press San Francisco, CA, 1995 

8.Daniel Gasman, The Scientific Origins of National Socialism: Social Darwinism in Ernst Haeckel and the German Monist League (New York: American Elsevier; London: Macdonald & Co., 1971), s. 23

9.Daniel Gasman, The Scientific Origins of National Socialism: Social Darwinism in Ernst Haeckel and the German Monist League (New York: American Elsevier; London: Macdonald & Co., 1971), s. 22-23

10.anet Biehl and Peter Staudenmaier, "'Ecology' and the Modernization of Fascism in the German Ultra-right", Ecofascism: Lessons from the German Experience, AK Press San Francisco, CA, 1995, 

11.Michael Baigent, Richard Leigh, Henry Lincoln, The Messianic Legacy, Corgi Books, London, 1991. s. 194

Različite Ideologije Romantizma

… "Ja ću se, sigurno, potruditi da preotmem za sebe određen broj Tvojih robova, i navodiću ih, sigurno, na stranputice, i primamljivaću ih, sigurno, lažnim nadama, i sigurno ću im zapovijediti pa će stoci uši rezati, i sigurno ću im narediti pa će stvorenja Allahova mijenjati!" A onaj ko za zaštitnika šejtana prihvati, a ne Allaha, doista će propasti!"
(Kur'an, 4:118-119)

U prethodnom poglavlju sagledali smo sve posljedice romantizma koje proizilaze iz "romantičnog nacionalizma." Sada ćemo sagledati neke od ostalih manifestacija romantizma da bismo upoznali sve katastrofe koje je ta pojava donijela čovječanstvu. Prva ideologija koju moramo ispitati jednako je zastrašujuća kao i romantični nacionalizam: to je komunizam.

Komunističi Romantizam

Kommunizam je posmatran kao navodna ideologija razuma. Njegovi osnivači, Karl Marx (1818-1883) i Friedrich Engels (1820-1895) usvojili su filozofiju materijalizma koju su mislili primijeniti na društvene nauke i objasniti "zakone historije." Marx je razlikovao nekoliko stadija historije: napredne države tog vremena, kao što je Engleska, su živjele u "kapitalističkoj fazi." On je predvidio da će nakon ove faze neizbježno uslijediti radnička revolucija koja će započeti "socijalističku fazu." Također je predvidio da će se revolicija desiti spontano, to jesti, dići će se na inicijativu radnika samih, i dogodit će se u Engleskoj i drugim industrijaliziranim državama.

Marxova se predviđanja, međutim, nisu ostvarila. Činjenica da se to neće dogoditi postala je evidentna 30 ili 40 godina nakon njegove smrti. Nije bilo revolucije u Engleskoj niti u drugim industrijaliziranim državama; naprotiv, socijalni i ekonomski uslovi za radnike su se poboljšali.

Komunističko Svojatanje Racionalnosti Je Lažno

Marksova bi se teorija trebala smatrati jednom od mnogih historijskih grešaka počinjenih u ime "društvenih nauka," i trebala bi samim tim biti napuštena. Ali to nije bio slučaj. Grupa pojedinaca koji su se nazvali "Marksistima" pokušavala je, s poteškoćama, da aktuelizira Marksovo neosnovano predviđanje. Iako se revolucija za koju je Marks predvidio da će se dogoditi "spontano" nikada nije dogodila, Marksisti su tražili način da iniciraju revoluciju kroz određene organizacije koje će ostvatiri taj cilj vojnom silom. Najznačajniji marksist koji je pokušao revidirati Marksovu teoriju i iznaći izgovore za njegova nerealizirana predskazanja, bio je Lenjin.

The most well-known symbols of communist romanticism: the proletariat breaking its chains, figures with clenched fists, revolutionary songs defending socialism to the death.

Lenjin je tvrdio da se revolucija neće odigrati u razvijenim državama poput Engleske, već u neindustrijalizovanim državama kakva je Rusija. Govorio je da će komunizam tu biti uspješan i da će se odatle početi širiti po cijelom svijetu. Da bi ostvario svoj san, proveo je mnogo godina i unutar i izvan Rusije, pripremajući se za revoluciju. Prilika za njega da dođe na vlast se pojavila u zbrci koju je uzrokovao Prvi svjetski rat.

The fathers of communism: Marx (left) and Engels (right). In the middle is a translation into Russian of Marx's Das Kapital.

Lenjinove pretpostavke, baš kao i Marksove su propale. Niti je sistem koji je osnovao bio uspješan niti se komunizam raširio po cijelom svijetu. Danas je Sovjetski savez koji je Lenjin osnovao otjeran u prošlost a komunistički sistem koji je nametnuo u onim državama koje je okupirao srušen je u svakoj od njih. Opće je prihvaćeno da je komunizam bio najveći i najneuspješniji politički eksperiment dvadesetog stoljeća.

Da je marksizam pogrešan dokazano je, ne samo njegovim neispunjenim predviđanjima i padom sistema koji je stvorio, nego i obaranjem filozofije na kojoj je zasnovan. Bazične pretpostavka ove materijalističke filozofije, koja je osnova marksizma, diskreditovana je naučnim otkrićima dvadesetog stoljeća. Na primjer:

1. Materializam tvrdi da je univerzum postojao oduvijek i da materija, samim time, nije stvorena. Ali "Big Bang" teorija koja je prihvaćena u 20. stoljeću ukazuje da su materija i vrijeme stvoreni od ničega. Ova teorija propagira da je svemir nastao od ničega prije 10-15 milijardi godina, pojavljujući se kao iznenadna i malena aktivnost ništavila. Drugim riječima, istina koju otkriva "Big Bang" teorija je da se ništa nije dogodilo slučajno; da je postojala aktivnost ništavila i nakon te aktivnosti, pojavili su se materija i vrijeme. Ova teorija potpuno diskreditira materijalističke tvrdnje i dokazuje da su materija, vrijeme i prva aktivnost Božije djelo.

2. Materializam tvrdi da su materija i vrijeme oboje "apsolutni" to jeste da su postojali odubjek, nepromjenjivi i stabilni. Međutim Einsteinova teorija relativiteta je dokazala da materija i vrijeme nisu apsolutni, već je to tek percepcija subjekata koja je opet promjenjiva.

3. Materializam tvrdi da ljudske mentalne funkcije i kapaciteti mogu biti svedeni na materiajalno objašnjenje. Međutim, otkrića moždane aktivnosti su pokazala da postoji nekoliko mentalinih funkcija koje ne odgovaraju osobinama mozga, i dokazali da ljudski mentalitet postoji i izvan materije, te da pripada "duhu."

4. Materializam tvrdi da živa bića nisu stvorena već da su naslala, kako Darvinova teorija evolucije tvrdi, slučajno. Ova je tvrdnja pobijena naučnim činjenicama otkrivenim u dvadesetom stoljeću, i sad je jasno da postoji neporeciv "dizajn" u živim bićima koji upućuje na činjenicu da je Bog stvorio cjelokupan život.

People who set themselves on fire for the sake of an idea or an ideology are actually possessed by an extreme form emotionalism. Because they fail to think rationally, they tend to react by committing acts which they falsely deem to be courageous.

Ako neka ideologija tvrdi da je racionalna ali da ne podržava preispitivanje razloga ili nauku ili čak, da očite činjenice nisu same po sebi dokaz svoje validnosti, onda takva ideološka tvrdnja mora biti oborena. Oni koji su usvojili takvu ideologiju moraju je podvrgnuti razumnom rasuđivanju, kako bi otkrili njenu neistinitost te je potom i napustili. Da su komunisti bili ljudi koji su koristili logiku i zdrav razum umjesto što su živjeli pod utjecajem bajkovitog okruženja, komunizam bi bio diskreditiran stotinu puta do sada.

Iz razloga što temelji konunizma leže na romantizmu, oni koji ga nastavljaju propagirati čine to nasuprot upozorenjima razuma i nauke, i u stanju su ga braniti jedino zatvorenih očiju pred činjenicama da je to zastarjela ideologija. Već kada je ustanovljeno da osnovne pretpostavke marksizma neće biti ostvarene, trebalo ga je ostaviti po strani. Međutim, nije napušten. Revolucionarni pokreti su pokrenuti po cijelom svijetu, pokušavajući na taj način silom ostvariti marksističke snove, koristeći se građanskim ratom, gerilom i terorističkim napadima.

Sovjetski savez i cijeli Istočni blok su srušeni, Crvena Kina je usvojila kapitalistički ekonomski sistem. Međutim, kounizam još nije napušten. Čak i danas, širom svijeta komumisitčke organizacije nastavljaju svoje aktivnosti. Uprkos činjenici da moraju znati da je "revolucija" o kojoj govore fantazija, nastavljaju prolijevati krv, samo da ne bi bili prisiljeni napustiti komunizam. Mahnito spaljuju sebe i svoje drugove dok pjevaju komunističke marševe, romantično, slijepo i tvrdoglavo se držeći svoje zastarjele ideologije.

Ovo ukazuje na to da komunizam nije ideologija bazirana na razumu i da oni koji je se drže rade to iz nekih raloga koji nemaju veze sa razumnim uvjerenjem. Mnogi bi pomislili da je razlog takve posvećenosti komunizmu fanatizam, licemjerje ili opsesija onim što naživaju "idee fixe." Tokom daljnjeg istraživanja postaje očito da ispod takozvanog fanatizma leži ogroman utjecaj romantizma. To jest, komunizam također vuče svoju snagu iz čarolije romantičnosti.

Primjeri Komunističke Romatničnosti

Inicijalno, ljudi su inače nesvjesni komunističkog romantičnog duha jer komunisti uvijek govore u terminima nauke, filozofije i razumnosti. Međutim, komunisti razvijaju svoje ideje iz ograničene prerspektive. Zapravo, oni slijepo odbijaju one naučne pronalaske koji se ne uklapaju u njihove cijeve, kao što je "buržoazija." Staljin je čak otišao do tačke da sistematizira predrasude stvarajući apsurdnu razliku između "buržoaske" i "proletarijatske" nauke.

S druge strane, ako pogledamo detaljno komunističke publikacije, magazine, poeziju ili marševe, otkrit ćemo da je njihova ideologija čvrsto vezana za romantičnost. Oni su idealizirali određene ideje, razvijajući pretjerano emotivnu povezanost s njima. Najvažnija od tih ideja je svekako "revolucija."

One of the most disturbing aspects of communism was its attempt to present its leaders as figures with super-human qualities, working on behalf of the people, regardless of the fact that in reality they were criminals responsible for the death of millions of people. The purpose of this sort of propaganda was to entice people to feel an emotional attachment to their leaders, and thereby, to pardon their crimes

Za komuniste, revolicija je kraj svakog zla i početak svakog dobra. Oni su beznadežno zaneseni fantazijom za koju znaju da se nikada neće ostvariti. Ni ne pokušavaju da razumno razmotre svoju ideju "revolucije", niti se pitaju, na primjer: "Iz kojih razloga mi trebamo žudjeti za revolucijom?" "Koje je opravdanje revolucije u kojoj će masa nevinih ljudi biti ubijena i u kojoj će patiti kompletno društvo?" "Mogu li se poboljšati uslovi života siromašnih bez revolucije?" "Kako će to utjecati na ekonomiju?" "Kako će se onda upravljati državom, kako će se rješavati njeni unutrašnji sukobi i kako će se zaštiti od spoljnjih prijetnji?"

Komunista ne smatra da ova pitanja imaju ikakvog značaja; njegov jedini cilj je revolucija. Ako je u situaciji da da odgovor na bilo koje od ovih pitanja onda će citirati tipičnu i češto ponavljanu frazu iz Lenjinove knjige, nekog djela Staljina ili Maoa, ali on sam neće razumno razmisliti o odgovoru na ova pitanja. Ono što ga najtješnje veže za ideju revolucije je emotivna poema ili sa strašću napisana pjesma marša koje opjevavaju revoluciju. Komunistička literatura češto govori o "lijepoj državi prekrivenoj cvijećem" i "crvenom Suncu na horizontu." Zapravo, veza između komuniste i njegove ideje o revoluciji može se usporediti sa romantičnom ljubavnom pričom. Postoje komunistički govori na univerzitetima, sajmovima knjiga i kulturnim centrima; ako odete i u jedno od njih ili u komunistički bar ili kafić, tamo ćete pronaći mnoge simbole koji se koriste da bi se podstakao ovaj totemizam. Posteri moćnog proleterijata koji kida svoje lance, figure sa stisnutim šakama, revolucionarne pjesme o borbi do smrti za socijalizam, najčešći su simboli romanantike komunizma.

This poster is typical of Communist Romanticism's symbolism. These posters served to strengthen the emotional attachment the people have for their leader and his ideology.

Ovakav romantizam je također ponekad reflektiran i kroz komunističke odore. Mladi komunista se često može vidjeti kako nosi maslinastu jaknu i beretku, identificirajući se tako sa latinoameričkim gerilcem Che Guevarom, i bez sumnje u svojoj sobi će, među ličnim stvarima, imati i poster "Che-a." Jedina razlika između njega i tinejdžera romantično opsjednutog nekom pop zvjezdom je u tome kakvu je zvjezdu odbrao; on nije muzičar već gerilac.

Još jedan zanimljiv primjer komunističkog romantizma za razmotriti je njihovo ogromno oduševljenje nanošenjem sebi boli i izazivanjem sažaljenja drugih ljudi. Na primjer, komunistički militant će započeti "štrajk glađu" u zatvoru, spreman da se izgladni na smrt kako bi postigao neki patetični cilj. S jedne strane, osjeća zadovoljstvo bolom koji mu to izaziva i uživa suosjećanje drugih koji žale njega i njegov zavjet, a sa s druge strane, on je ponosan činjenicom da će biti priznat među svojim prijateljima kao "heroj."

Romantično zadovoljstvo koje komunisti osjećaju zbog svog bola ponekad doseže visok nivo. Komunisti su počinilli neka od zastrašujuće divljih djela u toku svojih demonstracija; na primjer, spaljivali su se, vezivali su određen broj svojih članova na željezne rešetke, posipali ih zapaljivim tečnostima i palili ih pjevajući komunističke marševe dok su gorjeli. Od ovakvih prizora militanata koji izvode bezumna djela divljaštva nema mnogo razlike u odnosu na skupove nacista; svi oni prolaze kroz " pomračenje svjesti i uma" i bivaju zarobljeni emocionalnim i psihološkim transom.

Samo zbog tvrdoglavosti moguće je da komunisti ostanu čvršto pri svojoj ideologiji, znajući da njene ideje nikada neće biti implementirane. Ova slijepa posvećenost ideologiji demostrira se razmetanjem poput: "Nije me briga je li pogrešno, niti da li smo uspješni ili ne, ja sam komunist i takav ću umrijeti." Sigurno se razumna osoba tako ne bi ponašala. Ova slijepa posvećenost je vrsta ludila koja se manifestuje u opsesivnoj želji čovjeka ili žene koji su poniženi od strane onoga što su voljeli, ali uprkos tome oni odbijaju da to prestanu voljeti.

Time je ukazano da komunizam jednostavno predstavlja element oružja romantizma koji Šejtan koristi da ukrade ljudima razum i da ih udalji od vjere u Boga. Uprkos tvrdnji da je racionalna filozofija i ideologija, kominizuam obiluje idejama koje su u suprotnosti i sa prostim razumom i naukom. Barem je sada okončano stoljeće tokom kojeg su komunisti nastavljali da tvrdoglavo brane svoju ideologiju, jasno ukazujući da se radi o romantičnoj posvećenosti cilju.

	The psychology of the people gathered in the large communist rallies in Red China and Soviet Russia, was actually no different from that of the people in Hitler's Germany. The force that drew them unconsciously into partisanship was their subliminal romanticism.